Cijeli život u koferu – tako štedljivo ne putuje gospođa Colchica. Skoro osamdeset velikih i malih kovčega, svo svoje vlasništvo, vuče sa sobom. Tada joj na putu naiđe muškarac koji čudnim slučajem putuje s barem toliko kovčega i u tom kaosu zapravo uhvati jedan od gospođinih kovčega. Nečuveno! Uostalom, svaki od njezinih komada prtljage uredno je označen imenom i oznakom sadržaja. Ideja na koju chaotični sanjar gospodin Papel nikada ne bi pomislio. On bi eventualno samo stavio svoje vlastite papirnate cvjetove na kovčege. No, gospođa Colchica se ne namjerava dugo zadržavati na raspravama o tome. Žuri joj se da konačno negdje stigne! „Radi se o putu, a ne o odmoru. Što brže odemo odavde, to bolje“, kaže ona. Gospodin Papel o tome razmišlja sasvim drugačije; ne samo da je uvjeren da će jednom slučajno naletjeti na svoj cilj, već uopće ne želi ići dalje, radije bi ručao s temperamentnom gospođicom Colchica za lijepo postavljenim stolom.
„Sastanak se može tumačiti i kao moderna parabola o onim prvim trenucima svake velike ljubavi: sav taj prtljag koji se tijekom života skuplja, koji nosimo na putu negdje, u potrazi za nekim. Svi ti sumnje, propuštene prilike i nepravde koje dijelimo i žalim. A onda opet čarolija koja se u svemu tome nalazi“, napisao je Frankfurter Rundschau povodom njemačke premijere 2006.
Samo želim reći nešto, jer. Kasnije ćete otići, a tada će biti naravno prekasno.