Nedjeljom čovjek skida svoju masku i izlazi u prirodu. Namaže se sendvič, spakuje se dobro raspoloženje i poziva se na sebe. Izložen pritisku uspjeha i težnji za izgubljenom mladošću, čovjek pati tijekom tjedna, sebi i svojim sugrađanima predstavlja teret. Dugotrajna mržnja nevidljivo ispliva na površinu u njegovim međuljudskim susretima. No, tijekom vikenda, tada su svi ljudi jednaki, svi nositelji sportskih tenisica u šumi. Jer šuma je priznato mjesto povlačenja i zaštićeno područje. No, što ako čovjek, daleko od civilizacije, iznenada postane stvorenje i u licu drugog prepozna lovca? Kada se priroda probije, tada se meso susreće s mesom, tada se miješa čežnja za nježnošću s grubom nasiljem. Gdje se ja ostavlja, tu se pojavljuje ono drugo i zahtijeva ravnotežu za raznolike poniženja svakodnevnog života.
Dobra priznanja boljih ljudi je jezično dotjeran kazališni tekst bez fiksne podjele uloge, bez konkretnih likova. U režiji Petera Lorenz-a, nastupaju tri žene. Sve tri izgledaju povezane neizrecivim događajem. Postupno se nazire što ih povezuje. Je li to bio zločin? Jesu li one bile počiniteljice ili žrtve? Možda je bilo čak i više incidenata koji im ne daju mira? Bez daha jezične fragmente, dijaloge i tekstne površine spajaju se u kolektivno osnaživanje: odgovor triju žena na ekstremne nepravilnosti u ovom društvu.
Postoje dobri ljudi, postoje bolji ljudi, a onda postoje i oni drugi. Da, ako si stvorenje, tu ne možeš ništa učiniti, ne zavaravaj se.